MORE

U ove rane jutarnje sate
želim Ti dobro jutro
a Ti mi uz galebova krik
odgovaraš žustro.
Kao da te smeta
što te ovako rano
moja malenkost ometa.
A ipak, svaki tvoj val
umiruje mi dušu
ona osjeća, čuje
kako tvoji vjetrovi pušu.
Pjeniš se na sve strane
i kud god pogled mi skrene
Tebe vidim.
Penješ se po stijenama
kao nestašno dijete
te se uvlačiš u hridi.
Kao opijena gledam tvoje igre
tvoje vale po kojima se sunce bljeska,
bez straha prirodom kao čarolija vladaš
bez potrebe za pažnjom ili zvukom lažnog pljeska.
Pokušavam prodrijeti u Tvoju dušu
al još uvijek zorom put do nje tražim.
Tvoji pokreti me k njoj vode
iako znam da teško ću put do nje naći.
Priznajem, ponekad se pitam
nakon duga i naizgled beskrajna traganja.
Imaš li Ti (meni) vidljivu dušu?
A onda uz Tvoju pomoć spoznam
da onaj bez duše
ne bi mogao takva čuda da stvara.
To može samo onaj Gospodin gore
I Ti što uistinu imaš dara.

Lj.K.

ŠUM ŠKOLJKE

Kad primijetiš da me nema pokraj tebe
da više nisam dio tvoje sjene
potraži me na dnu mora
duboko ispod valovite morske pjene.
U osvit zore
dok priroda još spi
odbaćena od svih,
zaklonjena od neželjenjih pogleda
čekat ću te.
Nošen valovima
povedi me sa sobom.
Vođen zrakama sunca
što dopiru do beskrajnih dubina mora
dok budi se dan.
Povedi me!
Vjeruj mi, neće ti biti žao!
Pokazat ću ti što more ispod plašta skriva
i gdje se čarobne sirene kriju
kad dođe nadolazeća plima.
Kad nam se približi neizbježan kraj
na uho me prisloni
i poslušaj...
Šum koji će te uvijek voditi k meni.
Šum školjke iz dubine mora.

Lj.K.

U LEPEZI SJEĆANJA


I ja sam voljela...
Toplinom svoje malenkosti
umijećem skromnosti...
Zatvorenih očiju
bez imalo straha....
Opijenošću morskih valova.
Trenutkom vrijednog sjećanja.
Kad postoje samo dvije duše
pretočene u jednu.
U predvorju nadahnuća.
Tamo negdje....
U lepezi sjećanja....

KAŠTILA

Bokun raja usrid svita
Bog nam podarija
Kaštilanima.
Zagrljena u Kožjačkon jezgri
Kaštila se nanizala
jedan lipši od drugoga.
Plemenita zemja, masline i lozje
lavandina poja pozlaćena u podne,
težačke ruke obradile
nagrižene vrimenima teškim i dišpetom.
Na ponistran cviće zavonjalo
ćakule se odasvud čuju
koju rič da gospoje prozboridu
šetajuć niz kamene šentade.
Ima li ča lipje od Kaštila opjevanih
običaja starih, lipih
klape i pisme na ariji.
Lj.K.

NASMIJEŠENA SI UŠLA U RAJ
Kristini



Otišla si s ovog svijeta
kao netom ubran cvijet
koji nikad neće da procvijeta....
Otišla si naglo
ostavivši voljene za sobom
koji će te vječno voljeti
i tugovati za tobom.
Otišla si bez ikakvog traga
da te po njemu pratimo
da te k sebi vratimo....
Otišla si s osmijehom na licu
kojeg si čuvala za najmilije
da te s osmijehom zauvijek pamte...
Nasmiješena si ušla u raj!
Lj.K
_________________

OČE SVETI

Oče sveti
dopusti da Ti moja malenkost
nošena ozračjima vjere
osnažena molitvenim jedrima
uputi par riječi.
Par riječi iz same dubine srca
dubine gdje se valovi talasaju
u beskrajnim bespućima ljubavi.
Dopusti, da Ti moja razarajuća grešnost
dostojanstvenim, biranim riječima
splete mrežu, nitima molitve.
Pokušaj razumjeti moju posve nerazumljivu dušu,
moje nemire koju samo Ti možeš smiriti.
Moje srce Ti Oče sveti zapravo samo želi zahvaliti
skromnim, uzdrhtalim, nimalo ljudskim tonom
na zracima sunca što me nesebično griju
dok razmišljam o Tebi.

Lj.K.

OAZA


Ne znam kako tamo doći
nisam sigurna ni da to mjesto postoji
ali kad sklopim oči
ništa, ali ništa me ne priječi da utonem u snove
i vidim jasno, iako kroz zavjesu sna
oazu
negdje daleko
u zagrljaju zalazećeg sunca
smještenu u skrivenoj uvali....
Sjedim na ljuljački
koja se njiše u ritmu valova
a tišina me poput iznenadnog susreta
sasvim neprimjetno, nježno u srce dira.
Penjem se ljestvama iznad beskrajnih dubina
izvezenih pozlaćenim pijeskom
grlim zrak
sebično ga pokušavajući uzeti sebi.
Sjaj usnulih zvijezda sniva na plaži spokoja
osjećam da se gubim u nadolazećoj zori.
Jer slike već pomalo blijede,
iako se trudim da ih zadržim
i živim u želji da sam dio tog sna.

Lj.K.

.....DA TE PROGUTA SUTRA

Kad me prekrije plima,
skupi sve moje nesuvisle riječi
negdje tamo napisane
u mojim pokušajima da se nazovem pjesnik.
Pročitaj ih
poigraj se kapima rose
na krilima nemirnog povjetarca
što ti nosi svježe jutro...
Uroni u moj svijet
bez straha od sutra.
Tko zna hoće li nas sutra biti?
Hoće li biti neopisivih sutona,
galebova čiji krici skrivaju plimu?
Skupi sve moje nesuvisle riječi
i ne daj, ne dopusti
da te proguta sutra!

Lj.K.